Mile Mrvalj – čovjek koji ne postoji ali zato djeluje

Dozvolite mi da budem rob!

Hrvatska je potpisnica Opće deklaracije o pravima čovjeka UN-a i potpisnica Europske socijalne povelje. Ustav Republike Hrvatske garantira svim državljanima ista prava bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, rasu, političko uvjerenje i spol.

Ovdje govorim o hrvatskim državljanima koji iz raznih razloga više nemaju mjesto prebivališta i samim tim nemaju osobnu iskaznicu. Pročitao sam iz više izvora, iako nikad nije napravljen studiozni popis takvih beskućnika, da se kao realan broj navodi njih 600 u Zagrebu. Iako posjedujem hrvatsku domovnicu, rodni list i putovnicu, ja nemam prijavu boravišta ili prebivališta pa tako nemam ni osobnu iskaznicu. Građani bez osobne iskaznice nemaju NIKAKVA PRAVA, da zaista nemaju ni jedno građansko pravo i ne mogu dobiti nikakav oblik socijalne skrbi. U pučkim kuhinjama mogu se hraniti samo oni sa socijalnom karticom koju izdaju centri za socijalnu skrb (CZSS), bilo kakav oblik jednokratne socijalne pomoći ili participacije u životnim troškovima za ogrjev, hranu ili pomoći za gradski prijevoz, za sve to je potrebno mjesto prebivališta. Nemam pravo na bilo koji oblik zdravstvene zaštite, nemam ni pravo prijave na burzu rada. Jedini razlog je neposjedovanje osobne iskaznice. Ne mogu koristiti usluge smještaja u Prihvatilištu za beskućnike Crvenog križa, jer tamo možeš jedino uz uputnicu jednog od CZSS-a u Zagrebu. Na drugu stranu, imamo jako represivan prekršajni zakon, za neposjedovanje osobne iskaznice kazna je 3000 kn, za lažnu prijavu boravišta ili prebivališta kazna je 2000 kn, a za onog tko te lažno prijavi 5000 kn. Za osobnu kojoj je istekao rok važenja kazna je 1000 kn. Na taj način CZSS-i svjesno i namjerno guraju jadne beskućnike u prekršaj. Primjer: beskućnik koji želi smještaj u prihvatilištu Crvenog križa mora tražiti uputnicu CZSS-a ako ima važeću osobnu iskaznicu, što podrazumijeva da ima mjesto boravišta ili prebivališta. Logično bi bilo upitati se što će im onda prihvatilište?! Nažalost, beskućnici su prisiljeni na razne načine tražiti fiktivne adrese iako ne žive na njima, vrlo često su ucijenjeni od vlasnika tih nekretnina za veće sume novca da bi ti jadnici dobili osobne iskaznice. Nedavno je izašao zakon koji kaže da beskućnik koji nema ili trenutno ne može imati mjesto boravišta i prebivališta može se prijaviti u CZSS u općinama na adrese tih CZSS-a da bi dobio osobnu iskaznicu i samim tim ostvario prava o kojima sam pisao. Svi CZSS-i u Zagrebu ne žele provoditi ovaj zakon.

Bolno je saznanje da u ovom gradu živi oko 600 ljudi toliko obespravljenih da nemaju ni status robova po zakonu o pravima robova i obavezi robovlasnika u antičkoj Grčkoj i Rimskoj Imperiji.

Mile Mrvalj

Dodatak Sanje Bunić, urednice bloga

Sve egzistencijalne nedaće s kojima se Mile svakodnevno susreće u proteklih nekoliko godina nisu ga spriječile u nakani da čini dobro. Zajedno s učenicima i nastavnicima Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog u Zagrebu, uz stručnu pomoć udruge Vrtuljak, uređuje školski vrt. Aktivno sudjeluje u kampanji da se studentima zagrebačkog Sveučilišta vrati zapušteni prostor Bagdad u Vlaškoj ulici. Organizirao je humanitarno prodajni događaj Umjetnici za umjetnike preživljavanja o kojem više možete pročitati u jednom od postova na ovom blogu. Iskustva u organiziranju događanja podijelio je s prihvatilištem u Rijeci koje želi organizirati događanje po uzoru na njegovo. Mile je prodavač časopisa Ulične svjetiljke i rado ga je u brojnim prilikama promovirao. I da, zaboravila sam napisati da je Mile govorio na predstavljanju našeg zbornika Druga prilika: izazovi i perspektive u radu s beskućnicima. 

Što bi tek sve Mile učinio da još i formalno postoji?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *