Josip Kramar, predsjednik humanitarne udruge Ulični Suputnik objavio je svoju prvu zbirku poezije pod nazivom Na putu za nigdje. Sva sredstva od prodaje zbirke namijenjena su beskućnicima.

Nisam trebala postati beskućnik kao Maksim Cristan da bi mi svanulo, samo sam se trebala malo razboliti od par dijagnoza istovremeno, a Bemteumozak, muzika EKV-a i samoća su mi trasirali viziju nekog boljeg svijeta kojeg krećem ostvarivati od riječi NEĆU.

U njemu želim nešto više reći o onim opipljivim i manje opipljivim rezultatima projekta. Post sam odgađala zato što sam bila preplavljena utiscima i emocijama, neizvjesnošću hoće li projekt pustiti korijena i donosi li doista neke pomake za beskućnike koji sudjeluju u njemu.

Sasvim slučajno, gotovo neočekivano beskućnici su ušli u moj život. Nisam to tražila, nisam o tome čak niti razmišljala, a onda sam došla raditi u KGZ i tamo sam upoznala Sanju. Prije nje, kada sam još radila kao novinar, o beskućnicima sam razmišljala samo kada su stizali blagdani…

Gledam u ovaj promotivni video klip i mislim: dug je put iza mene, a još duži ispred mene.
Početak Projekta obilježen je trenutnim padom nekih meni dragih beskućnika. Na drugu stranu, neki su se pridigli i zadovolnji su.

Beskućnici i knjižnice – većini se ova dva pojma čine nespojiva. Projektom Knjigom do krova: mreža kjižnica za osnaživanje beskućnika želimo srušiti stereotipe o jednima i drugima. Beskućnici nisu nužno osobe koje su same skrivile svoj položaj i koje se ne trude iz njega izaći, a knjižnice nisu samo mjesta gdje se čuvaju i posuđuju knjige.