4. rođendan projekta “Knjigom do krova” – što se (nije) promijenilo?

 

Kad pogledam unatrag i prisjetim se svega što je iza nas, moram priznati da sam pomalo žalosna, a istovremeno osijećam i olakšanje, kad pomislim kako stvari trenutno stoje.

Sve je krenulo od povremenih prodaja časopisa Ulične svjetiljke i kreativnih radova beskućnika. Nakon toga smo organizirali informatičke radionice koje i danas održavamo. Dobili smo nagradu međunarodne neprofitne organizacije EIFL za inovativne programe u narodnim knjižnicama. Novac dobiven od nagrade je uložen u kupnju i donaciju 4 računala i printera Prihvatilištu za beskućnike u Kosnici i organizaciju informatičkih radionica i radionica podrške za traženje posla u Kosnici i u Gradskoj knjižnici. Privukli smo pažnju brojnih medija i javnosti prikazali knjižnice u novom svjetlu. Ostvarili smo suradnju s brojnim partnerima s kojima i danas surađujemo. Nakon završetka razdoblja u kojem je projekt financiran donacijom EIFL-a, objavili smo zbornik o iskustvima knjižničara i partnera u projektu o radu s beskućnicima. Cijelo to vrijeme smo na brojnim međunarodnim i domaćim stručnim skupovima knjižničara i koordinatora volontera pričali o učincima projekta na korisnike, knjižnicu i zajednicu. Zajedno s Volonterskim centrom Zagreb smo donirali računala i knjige Prihvatilištu za beskućnike u Rakitju i Dnevnom boravku za beskućnike Doma nade.

I zašto sam onda žalosna?

Zato što se u posljednje četiri godine broj organizacija koje se bave s beskućnicima nije povećao za razliku od broja beskućnika. Oni rijetki koji rade s njima susreću se s brojnim problemima tako da nam svima treba stručna podrška, kako u rješavanju konkretnih problema beskućnika tako i zbog “sindoma sagorijevanja” s kojim se susrećemo.

I sama se osijećam dosta usamljenom u ovaj tematici jer usprkos brojnim promocijama projekta više nitko se u hrvatskim knjižnicama i regiji ne bavi ovom skupinom korisnika. Ono što je jedino utješno, beskućnici su ove godine ušli u misiju Sekcije za osobe s posebnim potrebama krovne međunarodne knjižnične organizacije IFLA-e. Trenutno se razmatra ideja da se krene s izradom smjernica za rad s beskućnicima.

A zašto onda osijećam olakšanje?

Olakšanje osijećam zato što nakon brojnih pokušaja da se stvari pokrenu na bolje, usporavam tempo i ponovno uživam u onom što je bio glavni povod pri organiziranju programa podrške beskućnicima u knjižnicama – SUSRETU.

Susret, razgovor, slušanje, ljubaznost, prihvaćenost, dijeljenje dobrih i loših trenutaka, pokušaji da se pomogne traženjem informacija na internetu ili u neformalnoj mreži podrške organizacija i pojedinaca. Neki korisnici samo dođu popiti kavu i družiti se s nekim tko nije iz okruženja u kojem su navikli biti, neki dođu u nadi da će naučiti nešto novo i promijeniti stvari na bolje. Ali ono zbog čega veći dio njih poželi ponovno navratiti u Gradsku knjižnicu četvrtkom i petkom od 10 do 12 sati je to što se tu osijećaju prihvaćeno.

Kad smo 23. travnja proslavili 4. rođendan, a kolega snimio kratki video klip događanja, najveći mi je kompliment bio komentar kolegice koja ga je pogledala i rekla: “Lijepo vas je vidjeti kako se smijete.”

Pogledajte i vi, možda i vama izmami osmijeh na lice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *