Traži se mjesto više na radionicama u knjižnici

Oni koji znaju da koordiniram programima podrške beskućnicima u KGZ-u često me pitaju jesu li se nastavile radionice za beskućnike. Kao da su svi nekako očekivali da to nije nešto što će uhvatiti korijena, pogotovo nakon što više nemamo financijsku podršku stranih donatora.

Pomalo uvrijeđeno odgovaram da ne samo da su se nastavile, već i da nikad nije bilo toliko puno korisnika. Četvrtkom od 10 do 12 i petkom od 9 do 11 sati svih osam računala, koja su nam na raspolaganju u Kupoli Gradske knjižnice, zauzeto je i traži se mjesto više.

Lijepo mi je gledati kako se korisnici sami dogovore i ustupe jedan drugome mjesto za računalom. Volim dobru atmosferu koja se često razvije na radionicama. Korisnike razveseli i jako iznenadi kad se ponudim da im skuham kavu. Puno to znači ljudima koji većinu dana provedu vani, pogotovo u ovo zimsko vrijeme. Većina njih ne vjeruje da je danas nešto besplatno pa neki navrate da bi se uvjerili da to nije neka laž.

Ne dolaze nam samo beskućnici, dolaze nam i dugotrajno nezaposleni koji nemaju novca za skupe tečajeve. U Knjižnici potraže pomoć oko informatičkih i informacijskih osnova koje su danas potrebne da bi čovjek dobio zaposlenje.

Volim dane u tjednu kad imamo radionice jer se veselim tim ljudima i prilici da nekome pomognemo i uljepšamo dan.

Nevjerojatna je činjenica kojom sam brzinom našla volontere za radionice, sve se nekako samo od sebe posložilo. Neki stari volonteri ponovno su s nama, neki novi su se javili sami. U tim trenucima znam da radimo dobru stvar jer ne bismo oko sebe okupljali toliko ljudi da to ne radimo sa srcem.

Ali, ne želim više sama pričati o radionicama. Riječ prepuštam Tomislavu Blažunu, vjernom korisniku naših radionica. Tomislav je u međuvremenu našao posao i stan, pa ponovno izgubio posao ali nikad nije odustao u traženju i nadanju.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *