Briga o beskućnicima i kad nisu blagdani

Sasvim slučajno, gotovo neočekivano beskućnici su ušli u moj život. Nisam to tražila, nisam o tome čak niti razmišljala, a onda sam došla raditi u KGZ i tamo sam upoznala Sanju. Prije nje, kada sam još radila kao novinar, o beskućnicima sam razmišljala samo kada su stizali blagdani, pa bi u našoj redakciji po stoti put rekli – ajmo napraviti priču kako beskućnici slave Božić u Pučkoj kuhinji i što će biti na blagdanskom stolu. Sve ostale dane u godini nisam ih primjećivala! A onda sam počela sa Sanjom razgovarati o Radionicama informatičke pismenosti za beskućnike koje je vodila u Gradskoj knjižnici. Što bih još mogla napraviti s tim radionicama, kako bismo još više mogli skrenuti pozornost na te ljude, kako razbiti predrasude o njima… Malo-pomalo njihove priče više nisu bile samo prigodno blagdanske, kada se ljudi sjete onih najpotrebitijih samo zato što je vrijeme darivanja. Počela sam čitati „Ulične svjetiljke“ koje mi je Sanja donosila i polako sam promijenila svoje mišljenje. Beskućnici nisu samo sakupljači boca, prljavi i odrpani s alkoholom u ruci. U to sam se još više uvjerila kada smo za projekt „Knjigom do krova“ snimali promotivni film. Tada sam upoznala Dragu, Tomislava i Vida. Oni su bili spremni stati pred naše kamere i govoriti o svojim životnim pričama koliko god im je to bilo teško. Toliko su bili hrabri! A kad ih upoznate shvatite koliko to nije lako. Nitko od njih nije želio postati beskućnik. I nikome od njih sada nije nimalo lako iz te situacije izaći i ponovno započeti novi život. Zato sada, kad hodam ulicom i vidim prodavača „Uličnih svjetiljaka“, uvijek kupim njihov časopis. To je najmanje što mogu učiniti. I kad nisu blagdani!

Janja Maras

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *