Maksim Cristan, Margita Stefanović i ja

Pročitala sam knjigu koja je pronašla mene – Bemteumozak Maksima Cristana.

Jedno jutro sam stajala ispred izloga knjižare i ugledala sam je, nije me toliko privuklo to što je na koricama ležao beskućnik već podnaslov knjige: “Ova knjiga nudi posve drugačiji pogled na svijet. Možda je i vaš pravi put skriven negdje duboko u vama i čeka da ga prepoznate.” Pomislila sam: ovu knjigu trebam pročitati. I zbog svih stvari koje obično vrtim u svojoj glavi, a poprilično ih je, nakon što sam se makla od izloga zaboravila sam naziv knjige. Kad sam nakon par dana ponovno prošla kraj izloga, knjige više nije bilo, a njen naslov je ispario iz mog sjećanja.

 I onda, jednog dana, knjiga je našla mene. Kolegica mi je onako usput na hodniku rekla: “Imam knjigu za tebe, mislim da će te zanimati, dođi po nju.” Naravno, svi znaju da radim s beskućnicima i zbog toga sam svojevrsna atrakcija. Većini je to zanimljivo, ali samo izdaleka. Puno mi je njih reklo da se pripazim da teška karma beskućnika može i na mene prijeći, da me to iscrpljuje, da ih je bolje pustiti jer je to njihov izbor, svašta sam ja čula na tu temu… Zlo mi nekad dođe od onih koji tuđi život svojim aršinima mjere.

 Tek što sam je počela čitati, sretnem Mihovila, zajedno smo volontirati na radionicama s beskućnicima i krenusmo mi u ranu zoru, prije posla, u vlaku punom pospanih šljakera tko što trenutno čita. Ja ponosno ispalim ime knjige, a on mi ponosno u mobitelu pokaže njenu fotku da bi je zapamtio i ne samo to, podsjetio me je da je autor knjige napisao članak u Uličnim svjetiljkama o Margiti Stefanović iz Ekatarine Velike (EKV). Za one koji ne znaju, EKV je jedan od najpoznatijih (i za mene najboljih) bandova s područja bivše YU. Poezija ide pravo u dušu, muzika isto tako, životi članova grupe boemski, a Margita, njihova klavijaturistica umrla je kao beskućnica.

 Prije dvije godine u Uličnim svjetiljkama je objavljen članak Maksima Cristana u kojem je pisao o Margitinoj karizmi i tragičnoj smrti. Prisjetio se trenutka kad je saznao za njenu smrt u vrijeme dok je i sam bio beskućnik u Milanu. Priča me je rasplakala i pogodila drito u srce, što zbog EKV-a jer sam uz njih odrastala, što zbog svih onih ljudi, a tu uključujem i samu sebe koji u mukotrpnoj i sumanutoj jurnjavi za egzistenciju zaborave vidjeti potrebe i jad ljudi oko sebe.

 Ne smatram se baš nekim pripovjedačem pa ću citirati Maksima: “Ako odlučiš postati beskućnik, znaj da će ti u gužvi pomoći samo neki neznanac. I to ne zato što je dobar, nego zato što u svoje vrijeme nije pomogao nekome koga voli jer je morao raditi.”

Imala sam sreću da sam većinu Bemteumozak pročitala na bolovanju, halapljivo i plačući od sreće što imam tih par sati u danu koje mogu provesti u miru, da se odmorim od zvonjave privatnog i poslovnog mobitela i fiksnog telefona. Sve sam ih redom isključila i ulazila u Maksimovu priču u kojoj baš na početku priča o tri mobitela koja je imao, uspješnom poslovnom životu i iznenadnom napadu panike od svega toga. Nakon napada panike gonjen unutrašnjim glasom koji ga je vodio od svega što neće Maksim je dvije godine proveo kao beskućik u Milanu. Proživljavao je ekstatične trenutke višednevnog pisanja , upoznao paletu divnih i začudnih anđela u ljudkom obliku i na kraju sve se urotilo da postane pisac i upozna voljenu ženu.

I tako, dok sam čitala priču i povezivala likove iz knjige s mnogim od beskućnika koje znam i koji su današnjem robovskom načinu rada zbog pretpljenih poniženja rekli jedno veliko NEĆU, rodio se i u meni jedan lijepi i poticajan NEĆU.

Nisam trebala postati beskućnik kao Maksim Cristan da bi mi svanulo, samo sam se trebala malo razboliti od par dijagnoza istovremeno, a Bemteumozak, muzika EKV-a i samoća su mi trasirali viziju nekog boljeg svijeta kojeg krećem ostvarivati od riječi NEĆU.

Sanja

2 thoughts on “Maksim Cristan, Margita Stefanović i ja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *