Post koji sam dugo odgađala

      Nema komentara na Post koji sam dugo odgađala

 U njemu želim nešto više reći o onim opipljivim i manje opipljivim rezultatima projekta. Post sam odgađala zato što sam bila preplavljena utiscima i emocijama, neizvjesnošću hoće li projekt pustiti korijena i donosi li doista neke pomake za beskućnike koji sudjeluju u njemu.

Neću vam lagati da je na početku bilo lako i da su stvari tekle glatko i da danas teku tako, ali s ovim odmakom od dva mjeseca uobličio mi se smisao, a smisao je jedan od glavnih pokretača dobrih stvari.

Krenut ću od brojki jer njih najmanje volim.

Radionice informatičke i informacijske pismenosti u Kosnici su krenule s radom 24. 11. 2011. i od onda ih je održano dvadeset. Na radionicama smo gospodin Siniša Marković i ja imali prigodu podučavati jedanaestero korisnika prenoćišta. Neki od njih su dolazili redovito, neki manje redovito, neki su odustali kad su zaključili da su dobili znanja koja im trebaju, a neki su nam iskreno rekli da ne vide smisao u znanjima koja im nudimo jer stanje u društvu je tako da će teško naći posao.

Veći dio njih ima iznad četrdeset i loša iskustva s bivšim poslodavcima, da i ne spominjem strah da i ako nađu posao i kojim ga slučajem izgube, a to u današnje vrijeme nije nerealni scenarij, trebat će velik broj mjeseci da ponovno ostvare prava na socijalnu pomoć i prenoćište.

No, usprkos toga, oformila se ekipica od njih pet-šest koji nam rado dolaze i na te trenutke ne gledamo kao puko ispunjavanje ciljeva projekta i opravdavanje uloženih sredstava već trenutke kad učimo jedni od drugih, kad se slušamo i komuniciramo, kad se susrećemo.

Svim korisnicima je otvorena bespaltna e-mail adresa ili smo ih izvještili kako se služiti s njom. Gotovo svi su naučili napisati tekst dokument i poslati ga e-mailom. S većinom smo prošli pisanje životopisa, često smo i pretraživali portale za traženje posla, a polovicu njih smo registrirali na neke od njih. Sami znaju naći korisne informacije na internetu.

Kad pogledam, nisu to loši rezultati. S tim novim znanjima i vještinama postali su ravnopravniji sudionici informacijskog društva i svi gotovo bez problema traže informacije koje su im u pojedinom trenutku korisne ili oni vještiji pomažu manje vještijima.

Ima dana kad nismo baš raspoloženi za neka luda postignuća, ali ima dana kad se zajedno nasmijemo od srca i kad naučimo dosta korisnih stvari kako onih vezanih uz računala i informacije tako i onih vezanih uz međusobnu komunikaciju i otkrivanje svjetova u kojima svatko od nas živi.

Prošlo je dva tjedna kako nisam bila u Kosnici, morala sam ići na susret s donatorima projekta, a onda su nas spriječile ove vremenske nepogode. Moram priznati, Kosnica mi se podvukla pod kožu, ljudi koje susrećem tamo ostavili su traga u meni i često su u mojim mislima.

Trenutak prije nego sam krenula pisati post nazvala me curica čiji je otac u Kosnici, našla je moj broj na blogu. Tata je isključio mobitel i pita me znam li što je. Nazvala sam nekog drugog čiji sam mobitel znala i zamolila da prenesu poruku tati.

I eto vam smisla ovog projekta, ovog bloga, ovog posta.

Pomažemo jedni drugima kroz sitnice koje život znače!

Sanja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *