Stojim na ulicama grada i prodajem “Ulične svetiljke”. Prolaze bezimeni ljudi sa svojim malim i velikim problemima. Ustrajno stojim po kiši i po zimi koja prži moje lice i ruke i po vrelim ljetnim danima kad nebo gori. Ja stojim, a tisuće ljudi svaki dan prođu pored mene, na mom licu osmijeh i mir, a misli se roje u vrtlogu hirovitog sjećanja. Promatram prolaznike i njihova lica – većina ozbiljna, zabrinuta, muškarci, žene, djeca, omladina, svi nekud žure ili se vuku sporo i tromo kao da nose na leđima vreću kamenja. Tražim osmijeh na tim licima, tražim vedru osobu, srce me boli kad vidim djecu s roditeljima tupog pogleda i ozbiljnog lica. Nastojim svakom djetetu namignuti, mahnuti i bar na tren vratiti osmijeh na lice. Znam da je u Hrvatskoj velika ekonomska kriza i što je još pogubnije kriza morala, ratne rane u dušama mnogih ljudi su jako duboke i vrijeme ih ne liječi nego rasturaju ljudske psihe poput kapi vode na užarenom ringlu. Razumijem ih, ljudi su od malih nogu odgajani kao egocentrični i materijalisti, da gledaju svoja posla i da ih se ne tiču tuđi životi i što i kako rade druga djeca. Djeca od najmanjeg uzrasta hoće imati svoju šalicu, zdjelicu, igračku itd. Dakle, ne samo da ih se uči da nešto imaju kao svoje vlasništvo već i da to čuvaju i paze. Dijete se najviše kritizira ako nešto izgubi, razbije ili pokvari, a najmanje se kritizira ako laže, vara ili se nepristojno ponaša, čak to i podržavaju kao simpatično dječje ponašanje. Tužno je da se djeca uče već u ranom djetinjstvu razlikovati bogatu i siromašnu djecu. Najčešće, iako nije pravilo, bogata djeca se druže s bogatom djecom, a siromašna sa siromašnom. Rekoh da to nije pravilo, postoje ljudi koji u odgoju svoje djece na prvo mjesto stavljaju moralnost, duhovnost, milosrđe, skromnost, ljubav. Radosni i sretni su roditelji i djeca koji na prvo mjesto stavljaju plemenitost i vrline. Jer sretna je ona osoba koja umjesto mržnje pruža ljubav, umjesto škrtosti darivanje, umjesto osvete opraštanje, umjesto zla dobro. Stojim tako na ulici i prodajem “Ulične svjetiljke”, ljudi prolaze, žure, ne vide me ili me ne žele vidjeti, ali ima ih koji me pozdrave, pošalju mi osmijeh, pitaju me kako sam, kako živim, kako mi mogu pomoći. Netko da kunu, netko dvije, netko pet, netko kupi časopis, netko ne kupi časopis, ali mi da 10, 20, 50 ili 100 kuna, bilo je donacija i od više stotina kuna. S mnogima od njih sam sklopio velika i mala prijateljstva. Kad kažem mala prijateljstva, nisu ona mala po količini pomoći, već imam mnoge prijatelje koji imaju neke obaveze i onda redovno sa mnom porazgovaraju par minuta, razmijenimo nekoliko ohrabrujućih i pozitivnih riječi i oni odu s osmijehom na licu. Imam mnoga prijateljstva koja sam sklopio kao prodavač “Uličnih svjetiljki”. To su predivne i plemenite osobe s kojima se družim i idem na kavu ili smo postali pravi prijatelji u životu. Dakle ova prijateljstva su i s materijalno siromašnim ljudima i materijalno bogatim, ali svi su puni duhovnog bogatstva. Mnoge ljude kad pitate što je bogatstvo, reći će milijuni dolara, vile, jahte, dijamanti, zlato… Mene kad pitaju što je za mene bogatstvo, ja odgovaram: Stefanija, Andrija, Sanja, Maja, Margareta, Marija, Mihaela, Manda, Danijel, Jozo, Dora, Darko, Ana, Čiči, Jadranka, Cvijeta, Jurica, Sara, David i mnogi drugi.. Koliko hvala Gospodu Bogu dobrote ima u ovim ljudima. Zato stojim i prodajem “Ulične svjetiljke” sa osmijehom na licu, jer ovaj tekst je napisao najbogatiji i najsretniji čovjek na svijetu.
Mile Mrvalj
