Mile Mrvalj je već nebrojeno puta spomenut na ovom blogu, nezaobilazni je sudionik svih naših događanja i svih zagrebačkih (a i šire) događanja koja se tiču beskućništva. O njemu je snimljeno nekoliko dokumentaraca, čest je gost u medijima. Trenutno živi od prodaje časopisa Ulične svjetiljke, radeći sitne fizičke poslove ili sakupljajući boce. Usprkos tome, Mile organizira kulturno-humanitarna događanja da bi pomogao drugima. Kad ga čovjek pogleda, vidi se da su brojna lijepa i ne tako lijepa životna iskustva ostavila traga na njegovom fizičkom izgledu. Izgleda starije od svojih 55 godina koliko mu stoji u osobnoj iskaznici. Osobnu iskaznicu je uspio dobiti nakon dugih pet godina bez ikakvih prava i zato me silno razveselilo to što je prva stvar koju je Mile napravio nakon što je dobio osobnu bilo učlanjenje u knjižnicu.
Prije više od pet godina došao je iz Sarajeva u Zagreb. Do rata je kaže živio slobodan kao ptica, punim plućima, rokerski, a njegov osebujan stil življenja opjevan je u jednoj poznatoj stvari Zabranjenog pušenja. Rat u kojem je sudjelovao ga je emocionalno uzdrmao, a krivi životni potezi nakon njega doveli do toga da izgubi sve.
Nakon što je došao u Zagreb dugo je živio po ruševinama. A onda je sve pomalo krenulo na bolje nakon što je počeo prodavati časopis Ulične svjetiljke. Osim što mu je prodaja pomogla da osigura plaćanje male sobice u kojoj čuva i razna čudesa na koja je naišao tražeći boce, pomoglo mu je da njegova komunikativna priroda dođe do punog izražaja. Kad god prođem kraj njegovog prodajnog mjesta u Praškoj ulici, s Milom uvijek netko priča. Čudno je to u ovim vremenima kad ljudi zaziru od prilaženja onima koji stoje na ulici. Ali Mile ima nešto što u današnje vrijeme rijetko tko ima – VEDRINU. Uvijek nađe razlog da se nasmije ili da drugog nasmije. Osmijeh je na licu je glavni pokretač njegova življenja.
Kad sam ga pitala čemu se nada, rekao je da bi želio osnovati udrugu za one koji su na margini društva. Nakon što je bio čest gost u medijima, ljudi s margine mu prilaze i traže savjet.
Iz svega rečenog mislim da je jasno zašto ga zovem Mile legendo. Ipak, glavni razlog zašto ga tako zovem je njegov osmijeh. To nije onaj površni osmijeh kojeg nam pokušavaju nametnuti da bi bili prihvatljiviji okolini, ovaj osmijeh je s pokrićem.
Da ne ispadne da sam Milu prikazala u idealnom svjetlu, moram otkriti da on jako dobro zna oplesti britkom kritikom, ne zaobiđe on u tome ni mene. Ali sve mu uvijek oprostim i iznova me osvoji svojim neodoljivim šarmom i filozofijom vedrine.
Sanja