Suzana Sakić je nedavno diplomirala sociologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Naslov njenog izvrsnog diplomskog rada je Na marginama društva : doprinos istraživanju beskućništva u Hrvatskoj. Do kojih saznanja je došla tijekom istraživanja i kako je to utjecalo na nju kao osobu imali smo prilike čuti na obilježavanju Svjetskog dana beskućnika u Gradskoj knjižnici. U nastavku se nalazi tekst njenog izlaganja.
Beskućništvo je tema koja naizgled djeluje jednostavno i svi mislimo da znamo odgovoriti na pitanja Što je beskućništvo? i Tko su beskućnici?, ali zapravo u svakodnevnom životu, uz vlastite brige rijetko nađemo vremena za razmišljanje o tome, ne pokušavamo odgovoriti na ta pitanja i zato ne vidimo koliko su odgovori na njih složeni. I ja sam njihovu složenost shvatila tek kada sam krenula u istraživanje ove teme.
Kako sam krenula u istraživanje? Na 3. sam godini studija u sklopu kolegija Kulturna antropologija trebala napraviti intervju s beskućnikom. Priča koju sam čula od beskućnika kojeg sam intervjuirala dirnula me, potaknula me da ostanem u kontaktu s njim i da nastavim proučavati temu. Tako sam počela stupati u kontakt s drugim beskućnicima, uglavnom prodavačima Uličnih svjetiljki i od svakog sam čula neki novi problem, neku novu informaciju. Budući da se o tim problemima i informacijama u hrvatskim znanstvenim krugovima malo piše, odlučila sam da ću ja biti jedna od onih koji će pisati o beskućništvu i svoj diplomski rad posvetiti toj temi.
Tijekom istraživanja, od sam nekih ideja, koje sam imala u skici svoga rada, morala odustati. Primjerice, kako živim u malom gradu u kojem ne susrećem beskućnike (što ne znači da i tu ne postoje!), željela sam kroz razgovore s djelatnicima centara za socijalnu skrb u svom gradu i u Zagrebu dobiti komparativnu sliku pomoći beskućnicima i siromašnima u velikom i malom gradu. Međutim, ni iz jednog centra nikad nisam dobila odgovor na poslani upit pa sam morala odustati od te ideje. Isto tako, nametnule su mi se i neke ideje o kojima u pripremi istraživanja nisam razmišljala. Primjerice, čitajući pojedine znanstvene članke inozemnih autora, dobila sam informacije o kriminalizaciji i nadzoru beskućnika kao sastavnom dijelu politike usmjerene prema beskućnicima, a kada sam shvatila kakve su kazne za neposjedovanje osobne iskaznice, koliko je uopće teško jednom beskućniku doći do osobne iskaznice i slično, shvatila sam da, govoreći o beskućništvu u Hrvatskoj, također možemo uočiti nadzor i kriminalizaciju. Osim toga, u radu sam se bavila pitanjem definicije beskućništva, društveno ukorijenjenih stereotipa i predrasuda prema beskućnicima, primjerima nekih od programa pomoći beskućnicima u Hrvatskoj te analizom intervjua s beskućnicima, s naglaskom na elemente koji svaku životnu priču beskućnika čini posebnom i drugačijom u odnosu na ostale – kako bih ukazala na to da je svatko od njih jedinstvena osoba koja zaslužuje život dostojan čovjeka.
Kada bih na temelju svoga rada trebala dati preporuku onima koji rade s beskućnicima, poručila bih im da ih ne osuđuju jer se svaki beskućnik s tim ionako dovoljno susreće, već da ih pokušaju upoznati te pokušaju im omogućiti programe u kojima beskućnici mogu aktivno sudjelovati, umjesto onih u kojima će pasivno primati pomoć i učvrstiti stav: Ja sam socijalni slučaj.
Na kraju, mogu reći da je istraživanje ispunilo moja očekivanja, da sam za sve o čemu sam pisala uspjela pronaći uporište u znanstvenoj i stručnoj literaturi. No, dobila sam mnogo više od ispunjenih očekivanja: nekoliko lijepih prijateljstava i poznanstava i novu sebe – koja je sada, zahvaljujući beskućnicima, u stanju prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, uz suosjećanje, ali bez sažalijevanja i bez osuđivanja.