Ako želite čuti i pročitati priče iz života osoba koje su našle u beskućništvu, posjetite Facebook stranicu “Priče bez krova” . Koja je veza “Priča bez krova” i “Knjigom do krova” te tko zapisuje priče beskućnika, saznajte u ovoj objavi.
Sjedili smo za stolom poznate slastičarnice u centru Zagreba. Uz nas je sjedila i knjižničarka Sanja Bunić. Sanja ima svoj blog i odlučila je pisati o nama pa nas je pitala zašto “Priče bez krova”.
Složili smo se kako su za “Priče bez krova” važni upravo Sanja i projekt “Knjigom do krova”. Naime, uz šalicu tople kave, u potkrovlju zagrebačke Gradske knjižnice, koje nekoliko sati tjedno pruža atmosferu doma beskućnicima koji dolaze na Informatičke radionice, nastale su prve “Priče bez krova”. Volonteri već nekoliko godina uz kavu i razgovor pomažu beskućnicima oko svega zbog čega su se došli koristiti računalima: tražiti posao, komunicirati s prijateljima preko Facebooka, poslušati i pogledati nešto što ih razveseli, napuniti mobitel ili jednostavno biti prihvaćen u sigurnom prostoru, a onda se javila i ideja za “Priče bez krova”.
Evo što smo rekli Sanji o tome što nas je motiviralo da dijelimo “Priče bez krova”:
Ena Fuzul, studentica informatologije na Filozofskom fakultetu i informatike na Tehničkom veleučilištu, zapalila je iskru i motivirala druge da bilježe priče i dijele ih s drugima na Facebooku: “Ideja se rodila na jednom međunarodnom volonterskom projektu o radu s beskućnicima u razgovoru s volonterima iz cijelog svijeta. Imali smo zajedničku želju da se priče prikupljaju i dijele na međunarodnom nivou. Jedva sam dočekala povratak u Hrvatsku i pokretanje projekta.”
Suzana Sakić, sociologinja, već godinama volontira i radi s beskućnicima: „Beskućnici vole doći na radionice zbog prilike da s nekim porazgovaraju više nego radi besplatnog interneta i računala. Prijatelji me često pitaju da im pričam o životu beskućnika. Ovo je bila prilika da svoje priče ispričaju sami, a ne da ih prepričavam ja.”
Ela Rukavina i Doroteja Vuk, studentice socijalnog rada, kojima je ovo i misija struke kažu: „Ovim pričama želimo smanjiti stigmatiziranost beskućnika. Prije teške životne situacije u kojoj se trenutno nalaze, beskućnici su imali živote s lijepim i teškim trenucima, obitelj, posao, hobije…”
Anika Žegarac, studentica bibliotekarstva, kaže da su osobe koje su se našle u beskućništvu nevidljive javnosti i da se rijetko čuje njihov glas. „Ovo je način da ih se bolje upozna i možda nekog potakne da im priđe i porazgovara s njima.”
Marin Adrić, politolog s iskustvom novinara i radijskog voditelja, kaže: “Obožavam pisati, a strašno me raduje kada mi cure pošalju transkripte razgovora sa svojim prijateljima bez krova. Uživao sam prepričavati anegdote na svom Instagramu, međutim, uobličavanje stvarnih, potresnih i prekrasnih životnih situacija u priče kojima je cilj nečiji život učiniti boljim, dimenzija je više.”