Za Vedranovu sam smrt saznala jedne nedjelje dok sam kuhala obiteljski ručak. Mogla je to biti nedjelja kao i svaka druga da nisam dobila poruku od zajedničke prijateljice. Pitala me znam li da je Vedran preminuo jer su tu obavijest njegovi prijatelji iz Irske objavili na Facebooku. Još smo neko vrijeme i ona i ja bile u nevjerici, mislile da se Vedran zeza i tko zna gdje ga je put sad nanio i da će nam se sigurno nakon nekog vremena ponovno javiti. Čitajući na internetu obavijest o automobilskoj nesreći u Dablinu u kojoj je poginuo nekoliko dana ranije, shvatila sam da je to ipak činjenica s kojom se moram suočiti.
Vedran je, među desecima drugih stvari za koje je bio nadaren, bio putnik i čovjekoljubac koji je neizmjerno volio upoznavati nove gradove i nove ljude. Često smo razgovarali kako mene putovanja u nepoznato plaše, a on je u njima uživao, makar to značilo da će noć provesti pod vedrim nebom zajedno sa svojom pratiteljicom, kujicom Evelyn. To malo, razigrano i tumaranju sklono stvorenje, kao i Vedran, osvojilo je moje srce prvog dana kada sam ih upoznala u veljači 2013. godine.
Danijel, koji je koordinator jedinog dnevnog boravka za beskućnike u Zagrebu, pričao je Vedranu o suradnji njegove Udruge RCCG Dom nade i Knjižnica grada Zagreba na projektu za beskućnike Knjigom do krova, čija sam voditeljica. Vedran je u to vrijeme završavao svoje, kako su ga neki nazvali, putovanje života. Za vrijeme putovanja upoznavao je i spajao različite organizacije koje rade s beskućnicima, a ljude koje je sretao na svom putu senzibilizirao je za probleme beskućnika. S 5 eura u džepu proputovao je 11 država u Evropi, posjetio 30 gradova. O tome kako žive beskućnici u tim gradovima i kako o njima skrbe razne organizacije imali smo priliku čuti na njegovom izlaganju na Noći knjige u Gradskoj knjižnici 2013. godine. Vedran je na put krenuo kao volonter spomenute udruge želeći prikupiti iskustva iz prve ruke i prenijeti ih udruzi koja je tada bila na početku rada s beskućnicima. O njegovim putešestvijama možete čitati na blogu kojeg je vodio: muppetofaman.wordpress.com
Vedran je rado volontirao gdje god se našao: od kuhanja nekoliko dana za redom uz live-stream za vrijeme kampanje u kojoj se moglo donirati novac za djecu oboljelu od teških bolesti, do postavljanja prve mrežne stranice Udruge RCCG Dom Nade. Pisao je i za portal Matrix Word. Jedan od njegovih zadnjih članaka nosio je naslov pun slutnje Kvantna fizika potvrdila “život” nakon smrti. Iako se iz svega ovog može vidjeti koliko je moj prijatelj bio svestran i nadaren, njegov najveći talent ležao je u njegovoj osobnosti – bio je neizmjerno topla i neposredna osoba koja je našla put do srca mnogih na svojim putovanjima po Evropi. Podsjećao nas je na ono što svi često zaboravljamo: biti lijep znači biti ono što jesi. A Vedran je bio ono što jest, koliko god njegovi životni putevi bili neshvatljivi drugim ljudima.
Mnogi će se upitati je li moj prijatelj nešto i radio. Da, on je radio sve: od bauštele, konobarenja, do poljoprivrede. Radio je u Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Irskoj. U posljednjih godinu dana puno toga je krenulo loše za njega. Ukradene su mu stvari i putovnica u Irskoj. Teško je bilo ostvariti ikakva prava i naći posao bez putovnice. U prenoćište u Limericku nisu ga htjeli pustiti s Evelyn koja mu je bila veselje i podrška. Rađe je spavao pokraj rijeke u žbunju jer se nije htio odvojiti od nje. Čak su mu zapalili i šator u kojem su spavali. Zbog svih je tih prepreka i stalne egzistencijalne borbe imao i mentalnih teškoća. Nakon što sam vidjela njihovu fotografiju iz lokalnih novina, kako izgledaju umorno i iscrpljeno, ne mogu je izbiti iz glave i zato često gledam ovu Vedranovu fotografiju koju sam snimila nakon jednog našeg druženja.
Vedran je bio poznat i po sudjelovanju u 5 različitih crowdfunding kampanja, a i sam je skromnim vlastitim sredstvima podržao njih dvadesetak. Velik broj njegovih prijatelja, ali i neznanaca koje je dirnula priča o njemu, sakupilo je u rekordnom vremenu nekoliko puta više novca nego je bilo potrebno za njegovo kremiranje i povratak urne obitelji u Hrvatsku.
Dugo me mučilo kako da napišem ovaj članak u spomen na mog prijatelja, hoću li biti ogorčena i ukazivati na to što sve ne vrijedi u društvu u kojem živimo ili ne?! Ogorčenost nije nešto što sam ikad osjetila u njemu i zato ovaj članak završavam riječima svjetske putnice Joanne Riquett. Na njih sam danas naišla i potaknule su me da napišem ovakav članak o mom dragom prijatelju Vedranu Kohutu koji je imao hrabrosti živjeti svoj san.
“Putovanje je važno jer je teško evoluirati kad se tvoje okruženje nikad ne mijenja. Ako želiš postati bolji čovjek trebaš izgubiti sebe u novom okruženju. To je način da pronađeš drugačijeg sebe”.
Sanja Bunić