Gledam u ovaj promotivni video klip i mislim: dug je put iza mene, a još duži ispred mene. Početak Projekta obilježen je trenutnim padom nekih meni dragih beskućnika. Na drugu stranu, neki su se pridigli i zadovoljni su.
U Prenoćištu Kosnica proživljavam trenutke jada, ali se isto tako znam od srca nasmijati. U jednom trenutku se igram s malim dvogodišnjim Romom, a u drugom slušam priču dečka kojem je majka poginula, s ocem nije u kontaktu, i veći dio života je proveo po domovima…
Jedan korisnik kojeg prepoznajem jer sam ga često sretala u knjižnici, a nikad ga ne bih smjestila u Kosnicu, viče nešto na socijalnu radnicu, a ona mirna, ni da trepne, svaka čast.
Kosnica – mogla bih već sad napisati knjigu o njoj.
Dok idem s Kvatrića, tamo je sunce, približim se mostu, ono magla, ne vidiš dva metra ispred sebe, i most preko kojeg pješačim dugih dvadeset minuta. Ispočetka mi bilo tjeskobno, jutros sam u jednom trenu zaplakala, ali nekako imam osjećaj da baš tamo moram biti i onda nastavim dalje i znam da će sve biti uredu jer u ovom svijetu u kojem živimo i onako više nema reda.
Sanja Bunić